A naša pitanja zapravo su apeli kojima sugeriramo da neke stvari grad napravi, koje su logične, glupo ih je uopće spominjati, a kamoli na sjednicama, ali se ne odrađuju ili nema rezultata. Zašto trebamo naglašavati vrijednost zgrada Jedinstva ili ostalu zapuštenu državnu imovinu koja u svome raspadnutom stanju služi na sramoti ovoj propaloj državi i zajednici koja to desecima godina trpi. Razgovori teku, uzvraća gradonačelnik... Za Rab se dvadeset godina odvijaju razgovori, pa dok svakodnevno svjedočimo odricanju nekorištene državne imovine u korist lokalne samouprave, mi stagniramo i ne dobivamo ništa. Naravno da je Rabu prijekopotrebna veza sa Zadrom, ne treba se gradonačelnik ni složiti s nama, ali zašto se i ti razgovori s „nadležnim Ministarstvom“ samo odvijaju...

Nastavlja se niz loših poslovnih odluka – primjerice, nepotrebno i skupocjeno kupovanje komadića zemlje u Palitu. Tako s jedne strane imamo redovito zaduživanje Grada i komunalnih društava za financiranje osnovnih komunalnih zadaća, a onda u drugom trenutku bez problema ispljunu 400 tisuća kuna za bezvrijedno zemljište. Toliko su i tribine koje iz nekog razloga nisu uključene u izvorni troškovnik za zatvorski kompleks ispred ambulante, tj. sportski centar u Palitu, nadnaravno usporen (gle čuda) i loše koncipiran projekt. Zahod u Stinici koštao bi četvrtinu tog iznosa pa ga uzalud čekamo godinama.

Radovi na pretovarnoj stanici na Sorinju debelo kasne, sortirnice i kompostane nema na vidiku. Grad nema registar imovine niti se o riješenoj imovini pretjerano brine. Dom za umirovljenike navodno je pri kraju s radovima, ali znakova tko će voditi i financirati nema. Ušlo se u skupu investiciju bez programa rada, garancija vođenja i dugoročnih planova. 

Poduzetnička zona Mišnjak također kasni s radovima, a pitanje je tko će tamo htjeti raditi, sada kada su svi izgradili poslovne prostore, radnje i trgovačke centre unutar naselja. Sposoban menadžer treba uočiti probleme s projektima, njihovu besperspektivnost, prije nego nastavi u njih upumpavati lovu. 

U par je navrata Rab zadesilo da nacionalna vlast nije istovjetna lokalnoj, pa je HDZ na državnoj razini proglašavan krivcem za SDP-ovu lošu lokalnu investicijsku i projektnu politiku, i vice versa. Ali sada je na državnoj razini HDZ, pa opravdanja nema. Za brzobrodsku liniju, smanjenje granice brzine vjetra kod nepotrebnog zatvaranja magistrale, uhljebljivanje nesposobnjakovića u Lučkoj upravi - Butković je nadležni ministar, ne Antešić. HDZ-ovac Marić je ministar državne imovine. 

Gradonačelnik voli putovati na te silne sastanke u Zg, ali rezultata baš i nema, osim ako to sve ne služi gradnji ugleda u stranci, sa drugačijim ciljem. Rab ima bogatu prošlost političara kojima je lokalna funkcija, rezultatima neosnovano, oslobađala put za metropolu. Ali ruku na srce, kada bi se gore i zaputili otok bi napokon prodisao. Kada Rabljani ne mogu samostalno donijeti ispravnu odluku o vodstvu, sreća je njihova da karijerni napredak tih naših vođa, sa pripadnim odlaskom na plodnije pašnjake, makar bio tek politikom zaslužen, unese malo svjetla u rapsku tmurnu političku i gospodarsku perspektivnost.